Životne okolnosti su htjele da Deniz (sa Z) bude rođen u Juznoafričkoj Republici- Durbanu, ali da odraste u Los Angelesu. “Otac je arhitekta i dobio je posao prije rata ‘92. u Južnoj Africi, i kako se desio rat preselili smo se svi tamo. Nakon dvije godine pošto su već počele pobune oko pada apartheida odlučili smo se preseliti u Los Angeles. Tamo sam formirao način razmišljanja kakav je i danas prisutan. Moji najbolji prijatelji su bili porijeklom iz Venezuele, Kenije i Polinezije i odrastao sam u kulturološki šarenolikom okruženju, gdje smo svi bili toliko različiti ali opet jednaki, i to je ono što me formiralo ali i ono što me dosta podsjeća na zajednicu u tershouse-u.”

U Los Angelesu je odrastao u dijelu koji se zove Studio City- s razlogom jer su tamo smještene najveće produkcijske kuće. Kako kaže bio je pravi kalifornijski klinjo koji je volio skejtbord i surfanje, a u tom periodu počinje i zanimanje za film koje ga neće proći dolaskom u BiH. “Nakon 10 godina u L.A.-u tata odlučuje 2003. godine da se vratimo u BiH. Sjećam se kako sam svojim drugarima objašnjavao gdje se nalazi država iz koje sam porijeklom i u koju se vraćam, mada ni meni nije baš bilo jasno. Sjećam se kako mi je zvučao bosanski kada sam tek došao u BiH- neka čudna mješavina francuskog i ruskog jezika. Bilo mi je teško navići se s obzirom na veliku razliku u životnim stilovima. Sjećajući se tog perioda iz ovih stopa ne bih ništa mijenjao; dolaskom u BiH izgradio sam neki svoj put i stekao perspektivu koju ne bih da sam ostao tamo gdje bih bio samo još jedan “California kid.” 

Nastavljamo razgovarati o periodu odrastanja u Americi i šta je ono što mu je ostalo u sjećanju kao značajno za današnji život i profesiju kojom se bavi. Deni kaže da je jedna stvar koju svi trebamo naučiti od Amerikanaca kako rade marketing, jer su jednostavno neustrašivi u tome. “U BiH se marketing, po mom mišljenju, olako shvata. Marketing propaganda je bukvalno programiranje ljudskog mozga. Ako želiš uspješnu kampanju, nešto što će ući u pop kulturu smatram da moraš ozbiljno pristupiti pishologiji. Ja kao dizjaner u marketingu gledam šta čini neki vizual; od boje, teksta, do gdje se nešto nalazi. Sve je bitno i utiče na to kako će biti ispercipirano. U marektingu kod nas postoji manjak mašte i volje za rizikom. Previše se čuvamo sigurnog. Mislim da ljudi vole kada ih izazovemo s nečim. Najveće kampanje su uvijek te koje su kontraverzne.” 

Denijev prvi pravi posao, kako kaže, bilo je fotošopiranje modela kada je imao 17 godina. “Percepcija realnosti mi se nakon ovog dramatično izmjenila jer sam shvatio koliko rada stoji iza nečije ljepote kakve je mi vidimo.” Nakon toga imao je priliku u saradnji sa Umjetničkom galerijom BiH da uđe u svijet grafičkog i produkt dizajna. Značajno radno iskustvo za njega bio je i rad na dugometražnom igranom filmu. “Sva ova iskustva bila su podjednako bitna za ono što danas radim, ali smatram pored svega što sam radio i u čemu sam se okušao da je pisanje i storytelling najslobodniji oblik kreativnog izražaja. Ljudske priče su bitne za našu evoluciju. Da nemamo priča iz prošlosti nikada ne bismo neke lekcije savladali i dobili drugačiju perspektivu.” Pitala sam ga naravno šta, po njegovom mišljenju, čini dobru priču.“ Za mene je dobra priča ona koja je istinita. Također, ko god hoće da se bavi story tellingom mora da piše o nečemu o čemu zna. Ljudi vrlo brzo skontaju kada je nešto bull*hit i kada je nešto izvan tvog polja ekspertize.” Razgovarajući dalje o umjetnicima koji su najviše uticali na njega ističe da je to Martin Skorsez, koji upravo potvrđuje kroz svoje filmove da priče moraju dolaziti iz jednog iskrenog mjesta. ”Što se tiče književnosti definitivno Ernest Hemingway. Neke od prvih knjiga koje sam pročitao su njegove. Kratko i jasno piše, to the point.“

Još od kada je bio vrlo mali znao je da će se baviti poslom koji je baziran na kreativnosti. Pitam ga šta se desi kada naiđe na kreativnu blokadu. Kuda onda? “Bavim se meditacijom i nekada ni to nije dovoljno. Kad god se susretnem sa kretivnim blokom, bitno je stvari ne forsirati. Ja ostavim sve. Nekada je to par sati, nekada cijeli dan. Moraš naučiti da se ne fiksiraš nego samo da pustiš.”

Za kraj sam ga pitala šta ga je još od životnih iskustava oblikovalo u osobu koja je danas. Osobu u čijem društvu rijetko ko ne uživa. “Kao mlađi sam se bavio borilačkim vještinama, ali ne zato da bih postao opasan ili najjači nego da bih savladao sebe i vlastite strahove. Pored toga borilačke vještine su me naučile fokusu, disciplini, kontroli emocija i misli, ojačale samopouzdanje, ali vjerovatno i najbitnijoj životnoj lekciji a to je da ništa ne trebaš raditi kada si ljut i nervozan jer tada imaš neki vid poveza na očima od kojeg ne vidiš jasno. Borilačke vještine su me naučile mnogim bitnim lekcijama, koje danas primjenjujem i u profesionalnom kontekstu.” 

Pošto nas je pred kraj intervjua baš krenulo sa ovom dubljom životnom pričom pitam ga šta generalno misli da je svrha života. “Mislim da život i nema smisla nego smo mi ti koji mu dajemo smisao kroz svoj posao, i kroz svakodnevno nastojanje da budemo dobri ljudi.”