1.     Ko je Neira Odobašić?

Neira Odobašić je po zanimanju softver developer a po životnom opredjeljenju triatlonka i alpinista, odnosno stariji pripravnik alpinizma. Nisam još za alpinistu polagala, to se mora polagati.

2. Ti si bh. triatlon rekorderka a po profesiji se baviš IT-em. Kako ova kombinacija izgleda u praksi i čime se tačno baviš u IT-u?

Ja se u IT-u bavim softver developmentom, trenutno sam freelancer. Planiram da registrujem firmu čisto da bih proširila područje interesovanja da bi mi to sve bilo interesantnije. Ja jako volim intelektualni izazov svog posla međutim ne volim taj dio koji predstavlja sjedenje, nekretanje, tako da je meni trening vrsta relaksacije od posla. S vremenom je to postala ovisnost i velika ljubav i prema prirodi i prema kretanju. Zapravo se to dvoje podudara.

3. Kako izgledaju triatlonske fizičke i mentalne pripreme i kako izgleda imati takve poduhvate iza sebe?

Kada govorimo o triatlonu postoje razne distance. Od jako kratkih do jako dugih. Kod nas su najpopularnije te duže zato što su one možda najzahtjevnije i nekako su u medijima najeksponiranije i u suštini zato što sama trka traje od 10 do 15 sati, treninzi se sastoje od mnogo vremena provedenog na biciklu, u vodi, i na trčanju. Svaki put kada se to nešto završi čovjek se pita kako je uspio uopšte i da li će ikada ponovo, i naravno ponovo se prijavi i opet ide cijela ista priča. Znam da je jedan moj prijatelj rekao jednom prilikom: „Ko je taj ko će nekome ko je završio Ironman reći da ne može bilo šta drugo u životu?" mislim da je čak govorio o polumaratonu. Jer dan prije toga svako od nas ima sumnje, može li završiti, hoće li se desiti nešto, hoće li plivanje dobro proći, dese se kvarovi na bike-u, hoće li tijelo izdržati, hoće li mozak izdržati. I kada to sve prođe i kada prođeš cilj bude ono „wow uspio sam“.

4. Kroz sportove izdržljivosti i ekstremne sportove čovjek sebe upoznaje bolje i svoje granice. Gdje su ljudske granice po tvom mišljenju i da li si ti došla do svojih granica?

Svaki amater kod nas je daleko od svojih granica. To se može pomjerati, za nas je to beskonačno, profesionalci koji se bave ovime, oni su negdje u tim minutama, može li se popraviti minuta ili ne može itd. to dolazi do tih granica. Princip američkih marinaca je kada čovjek misli da ne može više nikako, tada je tek na 40% onog što može. To se ne odnosi samo na sport nego generalno, životni problemi i kada tijelo trpi bilo kakve vanjske uticaje…

5. Kakve beneficije donosi sportski stil života, razvijanje sportskog duha i šta se od naučenog može primijeniti u privatnom i poslovnom okruženju?

Za početak ono što je meni najdraže u svemu je taj socijalni dio. Dakle meni su većina prijatelja, momak čak i brat skoro cijelo društvo vezano ya triatlon čak i alpinizam, a oni koji nisu počinju da se zanimaju za to. Nama treninzi predstavljaju druženje, putovanje na trke također. Sport ti postane isprepleten kroz cijeli život, to više nije odvojeni dio života nego sastavni dio života. Primijetila sam da ljudi koji ulaze u triatlon i trčanje zapravo postaju bolji u svom poslu, jer te triatlon tjera da se bolje organizuješ. Znali smo ustati u 5h ujutru da bi bili na bike-u u 5.30h, da bi sve završili i stigli na posao. Dođeš ti svjež jer si ti već odmoran,  razbuđen, završio si trening, tuširao se, nešto si jeo i ti si full spreman za posao. Čitala sam članak o tome zašto izvršni direktori trče maraton; upravo zato što im održava mentalnu higijenu i bolju organiziranost, disciplinu…Mislim da što se ljudi bave sa više stvari da više stvari stižu.

 6. Koliko triatlona imaš iza sebe?

Sprint triatlona koji je najkraći mislim da sam dva radila. Radila sam jednu olimpijsku distancu i četiri poludistance, tri Ironman-a i jedan ekstremni Ironman. S tim da sam ja sa triatlonom počela prije 5 godina, a trčim već jedno desetak godina i trail i običnom cestom ali to sam sada smanjila jer trčanje kada se baviš triatlonom postane monotono.

7. U jednom od tvojih intervjua sam pročitala tvoj savjet drugima da 'Ponekad ne treba razmišljati već samo krenuti.' Kako to izgleda kada čovjek utihne svoj um i samo krene?

Nosi ga odluka da će to uraditi. Uvijek uzmem primjer zime u Sarajevu; decembar je, magla i treba na plivanje npr. u 7h sati jer u toku dana više ne mogu stići. Ako se ja probudim i pogledam vani i razmislim treba li meni to plivanje, naravno da mi ne treba. Ja naveče spakujem stvari, ustanem ujutru, uopšte ne razmišljam, pravim kafu i ja idem kao da ja to moram. Čim čovjek krene razmišljati, naći će milion razloga zašto ne otići, hladno je, smog je, treba li mi ovo, trka je tek u maju itd.

8. Koje su po tvom mišljenju prednosti coworkinga i je li tershouse prvo tvoje takvo iskustvo?

Jeste ovdje. U sklopu jedne od prethodnih firmi za koju sam radila kada sam jedno vrijeme putovala u Ameriku, mi smo imali iznajmljenu kancelariju u coworking space-u Wework. Tada sam doživjela taj osjećaj da više ljudi iz više firmi radi na istom mjestu. Imali su neke zajedničke evente i slično. Ovdje kada sam završila sa prethodnom firmom i krenula sa freelance-om, naziv me je privukao, došla sam tu i ostala jer mi je bilo nekako potaman, tako da kažem.

9. Životni moto?

Sad ću se praviti pametna. Ima jedan citat od Selimovića kojeg sam čitala u srednjoj školi. Početak toga mislim da je iz „Tvrđave“: „Sve je moguće, sve je na dohvat ruke samo se čovjek ne smije predati.“ Nastavak ide kao „teško je dok se ne odlučiš, tada sve teškoće izgledaju neprelazne, sve prepreke nesavladive ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kada pobijediš svoju malodušnost, pred tobom se otvaraju neslućeni putevi i svijet više nije skučen i pun prijetnji.“ Eto taj dio kada kaže kad se otkineš od sebe neodlučnog to je stvarno tako. Kada ne razmišljaš, kada samo kreneš, uopšte ne izgleda tako strašno sve što je izgledalo.

Ako vas zanima triatlonstvo ili izazovi slične vrste, tershouse zajednicu čine između ostalog ljudi koji se bave raznim sportovima, kao i šahisti (koji spadaju doduše u nešto manje ekstremne sportiste :) )

Pridružite se tershouse zajednici i pronađite svog sports buddy-a!